Menu

BRODSKO POSAVSKA ŽUPANIJA

 

Županija bogata povješću, prirodnim ljepotama, tradicijom i običajima, bogatom trpezom i plemenitom kapljicom

POZNATE OSOBE IZ NAŠE ŽUPANIJE

MIACORAK.jpg

MIA ČORAK SLAVENSKI

Mia Čorak Slavenska rođena je 20. veljače 1916. godine u Slavonskom Brodu i najveća je hrvatska balerina svih vremena i jedna od najutjecajnijih umjetnica svoga vremena. Nastupala je na pozornicama širom svijeta, uključujući Južnu Ameriku, Afriku i Aziju, postavši primabalerina Metropolitan opere u New Yorku 1954.-55. godine. Plesati je počela u ranom djetinjstvu i prva je hrvatska plesačica koja je nosila naslov primabalerina, kada je potpisala ugovor sa HNK za sezonu 1934/35.Za vrijeme trajanja Olimpijskih igara u Berlinu 1936. godine, sudjeluje na Plesnoj olimpijadi i postiže svoj najveći uspjeh do tada, osvajajući prvu nagradu. Krajem tridesetih odlazi iz Hrvatske i postiže veliku svjetsku popularnost i zavidnu karijeru. Tijekom karijere osvaja brojne prestižne svjetske nagrade za svoj ples.U New Yorku 1960. godine otvara baletni studio, pa se sve više posvećuje pedagoškom radu, da bi 1963. i konačno napustila kazališne daske. Do početka osamdesetih predavala je na Kalifornijskom Sveučilištu, nakon čega odlazi u mirovinu.  Mia Čorak Slavenska također je jedna od najznačajnijih umjetničkih ličnosti 20. stoljeća.

IVAN MEŠTROVIĆ

Manje je poznato da je Ivan Meštrović, jedan od najvećihavjetskih kipara 20. stoljeća rođen u našoj županiji (Vrpolje kod Slavonskog Broda, 15. kolovoza 1883.) Školovao se u Beću, obilazio cijelu Europu, živio u emigraciji za vrijeme 1. svj. rata a onda se vratio u domovinu gdje je ostvario između 2 rata svoje najveće kreativne dosege. Početkom rata emigrirau Italiju a poslije rata živi u Americi. Bio je profesor kiparstva na Sveučilištu u Syracusi i potom od 1955. godine u South Bendu. Njegov izniman kiparski talent očituje se u lirskoj i dramskoj ekspresiji ljudskoga tijela, što ga svrstava među istaknute osobnosti svjetske umjetnosti prve polovice 20. stoljeća i nesumnjivo među najistaknutije hrvatske umjetnike čije je djelo u svoje doba doživjelo svjetska priznanja. U Vrpolju je 1972. godine otvorena Spomen galerija "Ivan Meštrović" s četrdesetak njegovih djela.

IVAN_MESTROVIC.jpg
STAMPAR.jpg

ANDRIJA ŠTAMPAR

Andrija Štampar, prvi predsjednik svjetske zdravstvene organizacije (WHO) rođen je u  Brodskim Drenovcima kraj Pleternice, 1. rujna 1888. Nakon školovanja u Vinkovcima odlazi u Beč gdje je završio medicinu. Od 1919. bio načelnik higijenske službe Ministarstva narodnog zdravlja (Odjeljenje za rasnu, javnu i socijalnu higijenu) u Beogradu; postavio je temelje javnozdravstvenoj službi u Jugoslaviji i osnovao niz socijalno-medicinskih ustanova. Nakon prisilnog umirovljenja 1931. bio je stručnjak Zdravstvene organizacije Lige naroda u Kini. Izradio je ustav Svjetske zdravstvene organizacije te je 1948. predsjedao Prvoj svjetskoj zdravstvenoj skupštini u Ženevi. Bio je prvi potpredsjednik Ekonomskog i socijalnog vijeća OUN-a. Zalagao se za široko zdravstveno prosvjećivanje ljudi smatrajući kako se na taj način uspješno mogu suzbiti pojave mnogih bolesti. Njegova definicija zdravlja - da je zdravlje stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti i danas se poštuje. Od 1947. godine do smrti bio je predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

IVANA BRLIĆ MAŽURANIĆ

Ivana Brlić-Mažuranić, "hrvatski Andersen" rođena u Ogulinu, 18. travnja 1874. bila je hrvatska književnica koja je u Hrvatskoj i u svijetu priznata kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu. U Slavonskom Brodu je provela najplodonosnije razdoblje svog života. Porijeklom je iz ugledne obitelji Mažuranića (djed joj je bio hrvatski ban). Školovala se privatno i stekla izvrsnu naobrazbu, između ostalog i u poznavanju stranih jezika, pa su joj i neki od prvih književnih pokušaja na francuskome jeziku. 1892. se udala za Vatroslava Brlića i doselila u Slavonski Brod (obiteljski dom Brlić se nalazi na glavnom gradskom trgu koji nosi njeno ime i na kojem se nalazi njena skulptura). Kao majka sedmero djece, imala je priliku upoznati se s dječjom psihom, i tako razumjeti čistoću i naivnost njihova svijeta. Odgojena u narodnome duhu, uz supruga Vatroslava uključuje se u javni život u krugovima prvaka narodnoga pokreta. Biskup Josip Juraj Strossmayer dodijelio joj je zlatnu medalju za protumađaronska nastojanja. Njezinim krunskim djelom kritičari smatraju zbirku pripovjedaka Priče iz davnine, objavljenu 1916. godine, djelo koje sadrži motive mitološke mudrosti običnoga svijeta, inspirirane slavenskom mitologijom. Četiri je puta (1931., 1935., 1937. i 1938. godine)[13] bila predložena za Nobelovu nagradu. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti primila ju je za svoju (dopisnu) članicu, kao prvu ženu kojoj je dodijeljena takva čast. Djela su joj prevedena na sve važnije svjetske jezike.

IVANABRLICMAZURANIC.jpg
Ruzic_Branko.jpg

BRANKO RUŽIĆ

Branko Ružić  rođen u Slavonskom Brodu, 4. ožujka 1919. bio je hrvatski kipar i slikar. Stvarajući kiparska djela, istodobno arhetipska i suvremena, zauzima istaknuto mjesto u hrvatskom suvremenom kiparstvu. U Vinkovcima je završio srednju školu, a 1944. godine diplomirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 1948. godine, na istoj akademiji završio slikarstvo. Putovao je i stvarao po Italiji, Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Bavio se pedagoškim radom te pisao o umjetnosti. Imao je šezdeset i sedam samostalnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Njegovi radovi bili su izloženi na više od dvije stotine skupnih izložaba. Od 1961. do 1985. godine, bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U brodskoj tvrđavi se nalazi galerija s njegovim radovima kao i radovima drugih suvremenih likovnih umjetnika, jedna od najznačajnijih tog tipa u Hrvatskoj.

DRAGUTIN TADIJANOVIĆ

Dragutin Tadijanović, veliki hrvatski bard, rođen je u Rastušju blizu Slavonskog Broda  4. studenog 1905. Bio je hrvatski pjesnik, ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a, predsjednik Društva književnika Hrvatske, te kandidat za Nobelovu nagradu. Njegove pjesme su neizostavni dio lektire hrvatskih učenika već desetljećima. Osnovno i gimnazijsko školovanje je završio u Sl. Brodu a filozofski fakultet u Zagrebu. Radio je kao urednik službenog lista Narodne novine (1935. - 1940.), honorarni nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1939. - 1945.). Bio je urednik epohalne edicije Djela hrvatskih pisaca XIX. i XX: stoljeća Izdavačkog poduzeća Zora i Hrvatski pjesnici u Matice hrvatske, ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a (do umirovljenja 1973.). Radio je i u Društvu književnika Hrvatske, kojega je bio i predsjednik (1964. - 1965.).

TADIJANOVIC.jpg
TRENK.jpg

PRIČA O BARUNU  FRANJI TRENKU

Ovaj vojnik i avanturist, rođen u talijanskoj Kalabriji 1711. pripadnik je obitelji Trenk, potomaka stare pruske obitelji. Obitelj, na čelu s ocem Ivanom, se doseljava na područje, Vojne krajne, granice austrijskog carstva s Turskom, na području današnje Hrvatske. 1723. Otac Ivan postaje zapovjednik brodske tvrđave u izgradnji a mali Franjo se sa majkom  smješta u obližnju Mađarsku. Djetinjstvo mu je obilježeno brojnim nepodopšinama (koje uključuju slučajno samoranjavanje vatrenim oružjem, dvoboje i tuče) te iako se ističe u učenju već se jasno vidi da će se razviti u neobuzdani karakter.  Nakon smrti jednog od dvojce braće i majke, s drugim bratom se doseljava u Brod, u tvrđavu pod zapovjedništvom svog oca, gdje mu svojim ponašanjem nastavlja zadavati glavobolju.

1727. se pridružuje vojsci kao barjaktar u regimenti očevog prijatelja Nikole Palffyja. Pošto nastavlja izazivati dvoboje i zavoditi mjesne djevojke, otac ga povlaći iz službe na obiteljsko imanje, a kasnije ga ženi Josephinom Tiller, kčerkom upravitelja Petrovaradinske utvrde.

1732. Franjin otac biva smijenjen s položaja zapovjednika Brodske tvrđave, zbog pronevjere i odlazi po zapovjedi na službu u Bavarsku. Franjo ostaje na obiteljskom imanju i okuplja družinu od 20 momaka, pandura, jezgro svoje buduće  pukovnije. Nakon što mu dijete i supruga umiru od kuge, prijavljuje se u rusku vojsku u ratu protiv turaka, no zbog nepoštivanja naredbi bude osuđen na smrt. Strogoj presudi je pridonjelo što je bio ljubavnik supruge predsjedatelja suda, grofa Romjancova.  Izveden je pred streljački vod 1740. i pomilovan u zadnji čas. Provodi 6 mjeseci na prisilnom radu na kijevskoj utvrdi a onda je protjeran iz rusije (na ruskoj-poljskoj granici mu oduzimaju svu imovinu uključujući i dvije prilježnice, turkinju Mauricu i židovkinju Rebeku).

Nakon dolaska Marije Terezije na vlas, Austrija se nalazi u ratu pa barun trenk nudi da skupi i opremi u slavoniji 1000 pandura, vičnih borbi zahvaljujući ratu s turcima,  i stavi ih u službu dvoru, što je prihvaćeno. 

Tako nastaju poznati Slavonski Panduri, stasiti momci, opremljeni dugačkom puškom, s 4 pištolja za pojasom i kratkim mačem, na prvi pogled slični turskim vojnicima. Zaštitni znak im je crveni plašt s kapuljačom. Četi je pridodao i vojnu glazbu, jednu od prvih u Europi. Prije napuštanja Slavonije, uhvatio je skupino od 300 hajduka koji su terorizirali slavonska sela i prisilio ih da se pridruže njegovim pandurima.  Ova postrojba, koja službeno nije bila dio regularne austrijske vojske, proslavila se na brojnim europskim ratištima, obavljajući često najteže ratne zadaće i pri tome  ulijavajući strah u kosti neprijateljima. Tijekom tog vojevanja, barun Trenk je često bio ranjavan. 

U jesen 1745. austrijska vojska doživljava poraz a Bečom se šire glasine da je krivac Trenk (navodno je pustio zarobljenog pruskog kralja Fridricha II). Na vojnom sudu su iskrsle i optužbe za pronevjere, neposluh i bludničenje. Carica Marija terezija ga dekretom spašava od smrtne kazne i dobiva doživotnu robiju koju služi  u tvrđavi Spielberg kraj Brna u Češkoj do svoje smrti 1749. (u 39. godini života) Sahranjen je na tamošnjem groblu pokraj kapucinskog samostana.

Trenkova autobiografija je najčitanija knjiga tog stoljeća i prevedena je na sve svjetske jezike.  Godišnje njegov grob posjeti preko 70.000 ljudi.